subota, 23. srpnja 2016.

Otkad smo to mi upućeni u tajne svačega i svačega?!

       U svjetska, regionalna, lokalna, okolna dešavanja? Otkad je to većina postala upućena u srži događaja, pojava, pojmova u svijetu kojeg dijele sa drugima? Obzirom na posredovanu stvarnost, prenosnike i interpretatore, nije čudo da se većina osjeća upućenom, kompetentnom, pozvanom da ocjenjuje i nameće zaključke drugima? A posebno drugačijima!

Otkad su radio koristile nacističke snage da pozovu mase u zlo, a i od ranije, borba za ljudske duše traje i danas i sa sve većim intenzitetom. Zapitanost koja me navela da napišem ovdje ove redove je otkud tim silnim umišljenim interpretatorima, komentatorima, spikerima, smjelost da misle za čitav jedan narod i da, naravno, znaju šta je bolje za taj narod od samog naroda? Ne mere biti.

četvrtak, 7. srpnja 2016.

Čudno je donekle da mi je prvi post priča o nezavršenoj raskopanoj ulici kao simbolu neefikasne lokalne vlasti. Ali nisam baš birao temu svojevoljno, te su misli bile po glavi i "lagan" motiv za konačno sjesti za kompjuter i prevesti na ovaj nedodirljivi papir. Priča je došla sama od sebe, kako često priče znaju same doći, uvući nas u sebe, u priču, bez naše volje i pristanka. Hoću reći ovim da ta ulica nije top prioritet, sigurno i nije, pogotovo ne nama koji ne živimo tu ili nas se ta kompletna priče ne tiče, kao mnogo toga, obzirom da nam odumira čula, tzv. desenzibilizacija i desenzitizacija (ja čudne strane riječi za izgovoriti, Allahu dragi).
U momentu kad u Americi svako malo bude neko "mass shooting" (po čemu bi se moglo zaključiti i da mase pucaje, a ne da se u mase puca ili more bit' da se samo masovno puca), kad se ponovo borci za ljudska prava aktiviraju hashtagovima kako #blacklivesmatter i slično, ja pričam o raskopanoj ulici na Ilidži. Doduše, ni Ilidži ne fali po koje mass shooting, obzirom na efikasan pravni, kazneni sistem. Nema afroamerikanaca ni euroamerikanaca ali svako mjesto ima svoje manjine. I manjine koje vladaju nad većinom o čemu ćete saznati više googlanjem filozofa #David Hume i sličnih tipova tipa Chomsky. Kad sam već kod filozofa, moram se pozvati na akademika Ferida Muhića kojem dugujem zahvalnost za upotrebu termina euroamerikanac jer, veli Muhić, ako su ovi afroamerikanci jer su došli iz Afrike, ovi su euroamerikanci jer su došli iz Evrope.  I to zvuči legitimno i prilično razumno; druga je stvar što se ovi termini ne koriste u masmedijskoj komunikaciji (preko koje se, između ostalih alata i kanala, nadaju istine o nama i svijetu?!).

U momentu kad se ljudski život i fizički obezvrjeđuje do alarmantnih granica, kada smo ogooglali, kada ogooglavamo, kada smo već zavedeni u knjige i spiskove koje brižno vode institucije (nadležne tačno za to, zna se), kada smo pre(na)trpani kojekakvim informacijama, podacima, znanjima, pretežno beskorisnim, ja baš u tom momentu odlučujem sjesti za kompjuter i pisati, još jedne priče.
Naravno da tu nisam bitan ja, iako sam se već nekoliko puta pomenuo (u daljem i bližem tekstu kao ja), ništa više bitan ili manje nebitan od vozača kombija koji ranim jutrom obilazi sarajevske kontejnere u potrazi za kojekakvim materijalima, sirovinama, od vozača autobusa u Londonu ili Stockholmu koji svakodnevno prelaze jedne te iste rute, ništa manje ili više bitan od vozača taksija u nekom od američkih gradova u nekoj od američkih "država" ili kad smo već ovoliko kod vozača, ništa manje ili više bitan od vozača rikše u nekom indijskom gradu u nekoj od indijskih "država" i tako dalje i tako bliže i tako redom i tako neredom.

Druga ili treća ili deseta je stvar što su sve veći valovi nepravde zapljusnuli naše poglede na svijet i dodatno otežali adaptaciju i bijeg od vještačkog horizonta (Virillio) ili što više nemamo osjećaja šta je više pravda, a šta nepravda, što se gubi spontanost, što smo predvidljiviji, što se kao iz brige za sebe ne brinemo za druge. Ali eto, izgleda da je došlo ono vrijeme kada se napušta princip pozivanja na dobro i odvraćanja i zla i prelazi u "brini se samo za sebe i za one za koje si odgovoran" mode ili oblik ponašanja. Ima tu širine još i ne treba stavljati tačku na filozofiju dana koje živimo, ovo "samo" pišem da nam ne bude zabremedet, plaho čudno kad dođu po nas, kad mi budemo nasumična žrtva policijske torture ili iživljavanja nekog drugog organa neke druge institucije (nadležne isto) ili greška u sistemu kojoj nema popravke nego već ponuđeno jadno rješenje koje ne rješava ništa.

Igrom slučaja, silom prilika, spletom okolnosti i (ne)slično, svake sedmice u zadnja dva mjeseca, redovno idem na Ilidžu. Po obavezi. Kod doktora. I tako vremenom, slične putanje se ponavljaju svakog puta. Istog puta. Tramvaj na Otoci, do Ilidže. Ili ako kasnim, onda su to bezuspješni alternativni pokušaji stizanja taksijem (uglavnom zakasnim petnaestak minuta jer kasnim u startu, a kako i ne bih ako sam na stanici u 5 do 12, a termin mi u 12?) koji završe neslavno. I komično. Jer miskin sam, siromah da bih se vozio taksijem. A sramota me da me ljudi čekaju. A čekaju me. Ne zato što sam važan ili pak poželjan ili interesantan zbog niza razloga, već zato što im je u prirodi posla i da čekaju. Pa se tako nađem ni tamo ni vamo, ni na stanici čekajući tramvaj koji kasni upornije od mene, a ni na stanici za taksi jer me stid samog sebe, ne doliči mi jednostavno kao nezaposlenom u privatnom sektoru da dajem pare za vožju taksijem.

Uglavnom, glavni motiv ove priče, da ne bih plaho zaduljio, zagubio ili zatušio i slično, šta se već dešava kod pisanja i prenošenja misli, posredovanja između čovjeka i okoline; glavni motiv je raskopana ulica koja je takva već ta dva mjeseca od kad idem na Ilidžu. Raskopana, pokrivena pjeskom, kao ponekad se nešto kopka, radi, ali i dalje stoji. Jako pogodna za prolaznike, namjernike da u dosadi smišljaju opravdanja zašto se ne završi započeto.

Danas ili sad već jučer, imao sam želju da odem do zgrade općine da pitam, naivno, koga ulica čeka i zašto, nedovršena? Valjda ponovo ponukan tim prizorom koji tako puno govori, vrišti na jezicima lokalnih naroda i kultura, balkanskih, azijskih... Prašina, kamenice, saobraćaj čudnog izgleda, zbunjen valjda tim dugim statusom quo. Ko kome? U jeku sezone. More bit' da se čeka prime time kako bi se ulica asfaltirala i "zablistala punim sjajem" pred očima razdragane publike i "investitora". Investitora u svakodnevnu sramotu.