Igrom slučaja, silom prilika, spletom okolnosti i (ne)slično, svake sedmice u zadnja dva mjeseca, redovno idem na Ilidžu. Po obavezi. Kod doktora. I tako vremenom, slične putanje se ponavljaju svakog puta. Istog puta. Tramvaj na Otoci, do Ilidže. Ili ako kasnim, onda su to bezuspješni alternativni pokušaji stizanja taksijem (uglavnom zakasnim petnaestak minuta jer kasnim u startu, a kako i ne bih ako sam na stanici u 5 do 12, a termin mi u 12?) koji završe neslavno. I komično. Jer miskin sam, siromah da bih se vozio taksijem. A sramota me da me ljudi čekaju. A čekaju me. Ne zato što sam važan ili pak poželjan ili interesantan zbog niza razloga, već zato što im je u prirodi posla i da čekaju. Pa se tako nađem ni tamo ni vamo, ni na stanici čekajući tramvaj koji kasni upornije od mene, a ni na stanici za taksi jer me stid samog sebe, ne doliči mi jednostavno kao nezaposlenom u privatnom sektoru da dajem pare za vožju taksijem.

Uglavnom, glavni motiv ove priče, da ne bih plaho zaduljio, zagubio ili zatušio i slično, šta se već dešava kod pisanja i prenošenja misli, posredovanja između čovjeka i okoline; glavni motiv je raskopana ulica koja je takva već ta dva mjeseca od kad idem na Ilidžu. Raskopana, pokrivena pjeskom, kao ponekad se nešto kopka, radi, ali i dalje stoji. Jako pogodna za prolaznike, namjernike da u dosadi smišljaju opravdanja zašto se ne završi započeto.

Danas ili sad već jučer, imao sam želju da odem do zgrade općine da pitam, naivno, koga ulica čeka i zašto, nedovršena? Valjda ponovo ponukan tim prizorom koji tako puno govori, vrišti na jezicima lokalnih naroda i kultura, balkanskih, azijskih... Prašina, kamenice, saobraćaj čudnog izgleda, zbunjen valjda tim dugim statusom quo. Ko kome? U jeku sezone. More bit' da se čeka prime time kako bi se ulica asfaltirala i "zablistala punim sjajem" pred očima razdragane publike i "investitora". Investitora u svakodnevnu sramotu.