četvrtak, 7. srpnja 2016.

Čudno je donekle da mi je prvi post priča o nezavršenoj raskopanoj ulici kao simbolu neefikasne lokalne vlasti. Ali nisam baš birao temu svojevoljno, te su misli bile po glavi i "lagan" motiv za konačno sjesti za kompjuter i prevesti na ovaj nedodirljivi papir. Priča je došla sama od sebe, kako često priče znaju same doći, uvući nas u sebe, u priču, bez naše volje i pristanka. Hoću reći ovim da ta ulica nije top prioritet, sigurno i nije, pogotovo ne nama koji ne živimo tu ili nas se ta kompletna priče ne tiče, kao mnogo toga, obzirom da nam odumira čula, tzv. desenzibilizacija i desenzitizacija (ja čudne strane riječi za izgovoriti, Allahu dragi).
U momentu kad u Americi svako malo bude neko "mass shooting" (po čemu bi se moglo zaključiti i da mase pucaje, a ne da se u mase puca ili more bit' da se samo masovno puca), kad se ponovo borci za ljudska prava aktiviraju hashtagovima kako #blacklivesmatter i slično, ja pričam o raskopanoj ulici na Ilidži. Doduše, ni Ilidži ne fali po koje mass shooting, obzirom na efikasan pravni, kazneni sistem. Nema afroamerikanaca ni euroamerikanaca ali svako mjesto ima svoje manjine. I manjine koje vladaju nad većinom o čemu ćete saznati više googlanjem filozofa #David Hume i sličnih tipova tipa Chomsky. Kad sam već kod filozofa, moram se pozvati na akademika Ferida Muhića kojem dugujem zahvalnost za upotrebu termina euroamerikanac jer, veli Muhić, ako su ovi afroamerikanci jer su došli iz Afrike, ovi su euroamerikanci jer su došli iz Evrope.  I to zvuči legitimno i prilično razumno; druga je stvar što se ovi termini ne koriste u masmedijskoj komunikaciji (preko koje se, između ostalih alata i kanala, nadaju istine o nama i svijetu?!).

U momentu kad se ljudski život i fizički obezvrjeđuje do alarmantnih granica, kada smo ogooglali, kada ogooglavamo, kada smo već zavedeni u knjige i spiskove koje brižno vode institucije (nadležne tačno za to, zna se), kada smo pre(na)trpani kojekakvim informacijama, podacima, znanjima, pretežno beskorisnim, ja baš u tom momentu odlučujem sjesti za kompjuter i pisati, još jedne priče.
Naravno da tu nisam bitan ja, iako sam se već nekoliko puta pomenuo (u daljem i bližem tekstu kao ja), ništa više bitan ili manje nebitan od vozača kombija koji ranim jutrom obilazi sarajevske kontejnere u potrazi za kojekakvim materijalima, sirovinama, od vozača autobusa u Londonu ili Stockholmu koji svakodnevno prelaze jedne te iste rute, ništa manje ili više bitan od vozača taksija u nekom od američkih gradova u nekoj od američkih "država" ili kad smo već ovoliko kod vozača, ništa manje ili više bitan od vozača rikše u nekom indijskom gradu u nekoj od indijskih "država" i tako dalje i tako bliže i tako redom i tako neredom.

Druga ili treća ili deseta je stvar što su sve veći valovi nepravde zapljusnuli naše poglede na svijet i dodatno otežali adaptaciju i bijeg od vještačkog horizonta (Virillio) ili što više nemamo osjećaja šta je više pravda, a šta nepravda, što se gubi spontanost, što smo predvidljiviji, što se kao iz brige za sebe ne brinemo za druge. Ali eto, izgleda da je došlo ono vrijeme kada se napušta princip pozivanja na dobro i odvraćanja i zla i prelazi u "brini se samo za sebe i za one za koje si odgovoran" mode ili oblik ponašanja. Ima tu širine još i ne treba stavljati tačku na filozofiju dana koje živimo, ovo "samo" pišem da nam ne bude zabremedet, plaho čudno kad dođu po nas, kad mi budemo nasumična žrtva policijske torture ili iživljavanja nekog drugog organa neke druge institucije (nadležne isto) ili greška u sistemu kojoj nema popravke nego već ponuđeno jadno rješenje koje ne rješava ništa.

Nema komentara:

Objavi komentar